Šezdesete godine u modernoj umjetnosti XX st. obiluju mnoštvom likovnih događanja, naprosto se desila erupcija različitih pojava koje  je nemoguće svesti na nekakav zajednički nazivnik. U tom širokom spektru likovnosti, nastojalo se po svaku cijenu stvoriti nešto novo, pa će tako mnogima eksperiment sam po sebi postati cilj a ne sredstvo.

Ovaj Cetínov Pariški opus od 100 radova je predlingvistički stadij koji svodi slikarsku aktivnost na primarnu gestu, poniranje u samu strukturu motiva, tako nastaju uglavnom amorfne forme. Ali ovdje nije riječ o enformelu jer  ispod ovih bujnih struktura mogu se isčitavati sublimirani psihološki, ideološki i mikrofizički slojevi  koji stvaraju  Cetínov likovni kod.

Isčeznućem nepredmetnosti slike početkom XX. stoljeća, nastaju korelacije između suvremene znanosti i slikarstva.

Šezdesetih godina XX stoljeća suvremeni umjetnici ne stvaraju klasična umjetnička djela, već eksperimentiranjem postavljaju «novu zbilju». Performansi govore da u svijetu bez «slike» jedino je važan događaj. Tu nastaje kopernikanski obrat. Suvremeni ikonoklazam postaje za neke slikare bit suvremene umjetnosti.

Tako se i A. Cetín, došavši u Pariz 1966. godine susreće sa novim izazovima likovnosti koje nije imao priliku vidjeti u zemlji iz koje dolazi.U toj velikoj zabludi mnogi su bez pokrića, ishitreno skrivali svoju površnost i nasjedali likovnoj ideologiji «spontaniteta». Anton Cetín odolijeva tim iskušenjima, začimljući lik Eve u ovom pariškom opusu (1966.- 1968.) koji će se kasnije kroz njegovo slikarstvo provlačiti kao arhetipski signum.

Stvaralačkom  aktivnošću Cetín će opravdati svoje življenje u Parizu, prihvativši recentna događanja pedesetih i šezdesetih godina i na njima izgraditi svoj put.

Teme kao što su leteći tanjuri i fantomi, refleksija su neizvjesnih ratom prijetećih događanja na svjetskoj globalnoj političkoj sceni (Rat u Vijetnamu, Studentska revolucija u Parizu, Ruska bratska pomoć Češkoj, Opasnost od velikog svjetskog sukoba).

Umjetnost kao ideološka fantazija ne stvara prolaz kroz simboličko, već stvara samo nadomjestak kompenzacije, nadomjestak znanosti, nadomjestak religije.

U bogatoj sferi imaginacije Cetínove slike su na rubu asocijativnoga, nastale doživljajnim iskustvom, pretočene su u neiscrpnu intuitivnu formu neočekivanih promjena bogatih likovnih struktura. Likovni siže gotovo je zasjenio klasični narativni pristup.

U likovnoj strukturi raspon je od action paintinga (J.Pollocka) pa do art bruta (J. Dubuffeta). Cetín stvara osobni pečat likovnosti i tematske prepoznatljivosti. Djela nastala između (1966. – 1968.) zrače snažnom energijom i spontanitetom. Njegovi psihogrami denuciraju sublimirane osjećaje (nostalgije, straha, kontemplacije, ljubavi, neizvjesnosti) kroz uvijek nove i neočekivane likovne kreacije u malim formatima u tehnici dominantnog laviranog tuša, gvaša, kolaža i kombinirane tehnike.  U stvaralačkom zanosu i neposrednosti,  kreativna igra otiskuje nepresušno maštovite likovne strukture.

Uz bogata  kompozicijska rješenja, Cetín će biti dosljedan u izričaju, reducirajući kolorističko a naglašavajući gestualno i intuitivno.

ANTON CETIN rođen je u Bojani 1936.godine kraj Čazme u Moslavini. Studirao je grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je i diploimirao u klasi prof. Marijana Detonija.Od 1966. do 1968. stvara u Parizu a od 1968. godine živi i radi u Torontu, kao profesionalni umjetnik.

Mladen Mitar